Издателство
:. Издателство LiterNet  Електронни книги: Условия за публикуване
Медии
:. Електронно списание LiterNet  Електронно списание: Условия за публикуване
:. Електронно списание БЕЛ
:. Културни новини   Kултурни новини: условия за публикуване  Новини за култура: RSS абонамент!  Новини за култура във Facebook!  Новини за култура в Туитър
:. Книгомрежа  Анотации на нови книги: RSS абонамент!
Каталози
:. По дати : Октомври  Издателство & списание LiterNet - абонамент за нови публикации  Нови публикации на LiterNet във Facebook!  Нови публикации на LiterNet в Twitter!
:. Електронни книги
:. Раздели / Рубрики
:. Автори
:. Критика за авторите
Книжарници
:. Книжен пазар  Книжарница за стари книги Книжен пазар: нови книги  Стари и антикварни книги от Книжен пазар във Facebook Нови публикации на Книжен пазар в Twitter!
:. Книгосвят: сравни цени  Среавни цени с Книгосвят във Facebook!
:. Книги втора ръка  Книги за четене Варна
:. Bücher Amazon
:. Amazon Livres
Магазини и продукти
:. Fantasy & Science Fiction
:. Littérature sentimentale
Ресурси
:. Каталог за култура
:. Артзона
:. Образование по БЕЛ
За нас
:. Всичко за LiterNet
Настройки: Разшири Стесни | Уголеми Умали | Потъмни | Стандартни

PREKO ZIDA SA HALJINOM CVJETNOG UZORKA

Kristin Dimitrova

web

Zid, koji je dijelio Berlin na istočni i zapadni, Europu na totalitarnu i demokratsku, a svijet na Sputnik i Apolo, pao je 1989-e godine i vjetar promjene je zapuhao u oba smjera. Mi sa istočnog bloka smo se ispravili iz četveronožnog položaja pod ujedinjenim proleterima i zapjevali sa uzdignutim zastavama prema slobodi. „Oni“ su nas dočekali s prosvjetnom velikodušnošću, akademskim gestama pažnje i strpljenjem prema protokolnim gafovima. Takva je bila pristojna slika na formalnoj razini. Takva je bila slika duboko u našim od strane propagande isprebijanim umovima. Svatko je žudio za uzvišenošću.

Neki novi duh je krenuo iz Europe u 90-ima i to je bio duh ujedinjenja.

Nisu točno tako izgledala svakidašnja događanja. Nijemci s istoka su punili prtljagu s bananama, Vaclav Havel se sreće sa Aleksandrom Dubčekom radi jakne, Poljaci su pekli slatkiše i prodavali ih na granici s Njemačkom, Rumunji preuzimaju televiziju i drže ključne razgovore sa strankama, kod nas se maže mast na kruh tijekom Lukanove zime, a na ulicama bradati zvučnici prozivaju da uzmemo stvari u svoje ruke. (Kako? Kakve stvari? I kako da ih uzmemo, gdje da ih odnesem? U ono vrijeme takve riječi su nam zvučale smiješno.) Svi smo bili čupavi, načitani i gladni i žedni ljudskog dostojanstva. Je li nam nedostajao Mozart ili Balzac? Ne. Više Pink Floyd.

Željeli smo putovati po svijetu, piti Coca-Colu iz automata, nositi neizlizanu odjeću, voziti metalik auto, slušati rok. Željeli smo se pomiješati sa „zapadnjacima“ i zauvijek se zavući u tamošnji tok individualizma. Nikada želja za konzumerističkom kulturom nije imala takvu duhovnu dimenziju.

Zapadnjaci su nas morali razlikovati. Za vrijeme socijalizma preko veze oca moje prijateljice uspjela sam se dočepati ekskurzije u inozemstvo. Rekli su nam da se krećemo u grupama, no kad smo se za dva sata odlučili razbježati po ulicama, ja, koliko god da sam loš fizionomist, primijetila sam sunarodnjake na dvjesto metara. Sve Bugarke su nosile haljine s cvjetnim uzorkom. Postoje različite vrste neznanja i nepismenosti izgleda, ali još ako to nije dobrovoljno odabrano, onda je ponižavajuće.

I tako na početku 90-ih, ljudi sa Zapada vjerojatno su nas vidjeli kako trčimo k njima raširenih ruku kao jadnici na svadbu relativno bogatih. Takav pogled se ne zaboravlja lako.

I dok je poznat strani tisak komentirao o tome koliko Europa istinski želi Poljsku, Češku i Mađarsku i nakon toga im ljubazno poželjela dobrodošlicu oslobođenja, mi općenito nismo dolazili u obzir. Na nama je ostalo da se prihvatimo još jedne petoljetke i da bugarski narod brzo napravi ono što su drugi narodi napravili odavno. Tog svibnja su nam naložili da svakih 50 godina čak i ako se ne krećemo cik-cak do sada smo kolonizirali sunčev sustav.

Studentske udruge su prevodile knjige i prodavale se ravno na ulici, a pisalo se na sve moguće načine. Filolozi su postali kulturolozi, kulturolozi - antropolozi, antropolozi-politolozi i svi skupa na svakom katu su se suočavali s marksističko-lenjinskim estetima koji su tražili svoje novo mjesto pod suncem. Bila su to zanimljiva vremena sukladno proslavljenoj kineskoj kletvi. Mislim, da k njoj mogu dodati jedan bugarski blagoslov koji je puno pretrpio: “Nedo ti Bog jedan dan da stekneš nešto što su drugi narodi usavršavali od davno.“

Zid nam je 20 godina iza leđa. Već smo ušli u Europu, Česi se pripremaju da izađu, globalizacija je nepobitna činjenica, engleski je nova lingua franca, a oni najpoduzetniji uče kineski. Imamo mogućnosti, kakve nikada prije nismo imali. Da napišemo nešto i objavimo na internetu. Da napišemo knjigu i da pričekamo - ili dobro, proaktivno - da pitamo nekoga da je prevede. Nije tako jednostavno.

Prvo: Veze našeg jezika čak s najrasprostranjenijim jezicima na svijetu se grade na dobronamjernim i nastradalim leđima nekoliko prijevoda. Ti ljudi nalaze utjehu u bugarskim institucijama samo kada autor ovo ili ono sredi.

Drugo: Velike europske države uglavnom uspjevaju producirati svoje autore, Poljska, Češka, Mađarska i Srbija se dobro drže, Rusija nikada nije prestala biti zanimljiva. U kolektivnoj svijesti nam je ostala neka nebuloza kao da svi nosimo sandale i slušamo radio (Molim vas nemojte suditi o nama po haljinama sa cvjetnim uzorkom.) Ili egzotična dopuna. (Nemojte nas tjerati da ih ponovno obučemo.)

Treće: Nisam sigurna zašto je tome tako, ali od pisaca u bogatim zemljama se očekuje da pišu ozbiljnu književnost kao i zabavnu. Od nas, istočnih država, se očekuje samo ozbiljna književnost. Zabavna književnost čini klasnu podjelu u pisanju. „Oni“ mogu biti neozbiljni, ekscentrični, zabavni, ljubavni, fantastični.

„Mi“ nekako trebamo biti uzvišeni i raditi detaljne analize bliske prošlosti, što je dovelo do neuravnotežene sadašnjosti. I jer naša braća iz srednje Europe jako žustriji, ili vjeruju više u smisao naše literature, novine s istoga ih uglavnom probude. Kvota bugarske prisutnosti je dekorativna.

Četvrto: Na zapadu se proizvodi književnost, a mi nekako proizvodimo etnografiju.

Ajmo napraviti imaginarni eksperiment. Uzmimo prikladno „Orkanske visove“. (Velik problem je to što Emily Brontë nije među nama da ga napiše, ali to ćemo preskočiti.) Možemo li si ga zamisliti napisanog u Bugarskoj za Bugare? Mislim da da. Catherine je Katja, Heathcliff je Drago i Linton je Panajot. Oni troje žive na Balkanu i na nekakvim orkanskim visovima i svejedno uspjevaju zadržati svoje manire.

Na kraju Drago ostane sa kćerkom mrtve Katje, ali i na njemu je već red da se oprosti sa svijetom. Zamislimo si kakav bi utisak ostavio takav roman u inozemstvu. Bio bi odbačen kao ljubavan i ne potpisan ili bi se probio i polučio takve kritike: „nemilostan presjek izolacije, oskudnosti i poraza individualizma koje je uzrokovao totalitarizam. Najbolje od Doktora Živaga do danas. Nadam se da sam u krivu.

A sada jedan pravi događaj/incident. Prije tjedan dana su mi ukrali tekst. Engleski prijevod moje pjesme „Vjerovanja“ je objavljen imenom Irca u irskoj sekciji na nizozemskoj web stranici za poeziju. Ne kažem ja ništa, ali baš me zadesilo.

Pisala sam u Irsku, no nisu mi odgovorili. Prepričala sam desecima prijatelja po svijetu o tim idiotičnim i ogorčenim pismima i to ih je čini se začudilo. Zanimljivo je to što kad je stajala pod irskim imenom, bila je prevedena na španjolski.

Tu moram spomenuti da ona stoji pod mojim imenom na Liternetu Gea Čubanova od 2006. g. I nikome nije palo na pamet da je prevede. Tijekom polemike koja pjesma je čija i zašto sam pisala kome i nizozemskoj web stranici.

Zamolila sam ih ili da izbrišu pjesmu ili „da je prebace u bugarsku sekciju, koju, na žalost do sad nisam primijetila da je imate.“ Drugi dan je pjesma izbrisana. Tako izgleda nešto potpisano s ove i s one strane davno srušenog berlinskog zida.

Nije pravedno ako tako završi. Već možemo čitati i pisati što želimo. Da imamo prijatelje svugdje po svijetu. Da nudimo nešto izvan zemlje. Da živimo drugdje, ako nam se ovdje ne sviđa. I čak da nosimo haljine sa cvjetnim uzorkom ako smatramo da nam stoje. To su zlatne razlike koje rastu.

 

 

© Kristin Dimitrova
© Mihaela Vlašić, preveo sa bugarskog
=============================
© E-magazine LiterNet, 24.07.2010, № 7 (128)