Издателство
:. Издателство LiterNet  Електронни книги: Условия за публикуване
Медии
:. Електронно списание LiterNet  Електронно списание: Условия за публикуване
:. Електронно списание БЕЛ
:. Културни новини   Kултурни новини: условия за публикуване  Новини за култура: RSS абонамент!  Новини за култура във Facebook!  Новини за култура в Туитър
:. Книгомрежа  Анотации на нови книги: RSS абонамент!
Каталози
:. По дати : Октомври  Издателство & списание LiterNet - абонамент за нови публикации  Нови публикации на LiterNet във Facebook!  Нови публикации на LiterNet в Twitter!
:. Електронни книги
:. Раздели / Рубрики
:. Автори
:. Критика за авторите
Книжарници
:. Книжен пазар  Книжарница за стари книги Книжен пазар: нови книги  Стари и антикварни книги от Книжен пазар във Facebook Нови публикации на Книжен пазар в Twitter!
:. Книгосвят: сравни цени  Среавни цени с Книгосвят във Facebook!
:. Книги втора ръка  Книги за четене Варна
:. Bücher Amazon
:. Amazon Livres
Магазини и продукти
:. Fantasy & Science Fiction
:. Littérature sentimentale
Ресурси
:. Каталог за култура
:. Артзона
:. Образование по БЕЛ
За нас
:. Всичко за LiterNet
Настройки: Разшири Стесни | Уголеми Умали | Потъмни | Стандартни

MALENI MAZART

Kristin Dimitrova

web

Grijanje je bilo smanjeno za 2 zbog uštede a violina je drhtala smrznutoga grla.

Prozor je na krajevima bio obložen bezbojnom trakom, no samo staklo i tanke zavjese nisu mogle zaustaviti prodiranje zime.

Stanimirovi prsti bacali su se kao trome ribe pred lešinarom. Bio je to prvi dan božićnih blagdana, i mislio je da će ga barem danas ostaviti da na miru gleda televiziju. Umjesto toga njegova majka i otac otišli su ujutro i ostavili ga samog s violinom kako bi nadoknadio propušteno.

Stanimir je znao da mu škola nije najveći prijatelj. Što god tamo da i je radio, prije ili ranije je posao završavao i započinjao s odmorom.

Tada dođe vrijeme odmora, i Stanimir ga počne koristiti. Međutim, na izlazu njegovi roditelji ga upitaju želi li možda ići s njima. Kroz glavu mu prođe vlak uspomena, a u kupe svakog vagona ubacio je različite slike: otac se žali na posao uz čašu duge kave, a majka mu trese glavom i ponavlja "Nitko i ništa, a umišljeni do neba." Ili: njegova majka ponovno mu objašnjava kako je davno, u posljednji trenutak odbor, sastavljen od kvazi- prijatelja, odlučio da umjesto nje prate Mihovu u Hamburg. Otac ne sluša, no dijeli mišljenje i s vremena na vrijeme ubaci se sa "Ah, čemu govoriti, sve je jasno." Ili su znali zagnjaviti Stanimira objašnjavajući mu zašto treba ići na predavanja. Uručili su mu jednu Dunkinovu krafnu u ruke, kao najveće priznanje za njegovu prisutnost za stolom. Stanimir je znao koliko su za njegove roditelje skupe Dunkinove krafne, te je uspoređujući svoju radost jedenja sa prisilnom žrtvom koju su učinili njegovi roditelji, izgubio želju za jelom. Pojeo je do kraja uz njihovu pratnju i upute. To je bila treća slika. Sada Stanimir zatvori oči, ostavi vlak s roditeljima i reče: "Ne, ostati ću doma vježbati violinu." Majka ga poljubi, otac baci pogled na ručni sat i oboje izađu sretni. Samo baka ostade postiti u stanu.

Stanimir je od prije znao, da pakao može biti veoma diskretan. Ponekad je ovo značilo da je u središtu brige za mnoge ljude. Njegova lijeva ruka, u "grifu", postupno je popuštala, i visila. Vivaldi je kreštao poput svinje, no nije se zaustavljao, zato jer mu je baka stalno upadala iz kuhinje.. "Kada bih se barem mogao snimiti na kazetofon.."- pomisli on po deseti put toga dana, i baci pogled na crnu kutiju kraj zida. Umjesto da potpuno zatvori vrata, uzme kazetu s nastupima Itzkaha Perelmana. Pa-da mu se, pa-da mu se, pa-da,pa-da, zapjeva Stanimir a muzika mu podigne raspoloženje. Njegove oči lutaju dalje od kazetofona i susretnu otvoreni časopis. Iz tog smjera gledala ga je Play station 2 reklama. Pred očima mu se pojavio čudesna božićna slika. Netko mu pokuca na vrata. "Tko je? Tko je?"- upita. Roditelji se pogledaju, i sa skrivenim osmjesima, potaknu ga da im otvori.

Na pragu ga čeka muškarac s malenom trubom na reveru i starobožićnom kapom. U rukama drži kutiju s potpuno novim Play stationom, na vrhu koje balansira kupola disk-ova s igricama. "Ima li neka igrica s boksom?" upita Stanimir, očekivajući da će iz jednog od diskova iskočiti Izhak Perelman i najuriti ga. "Naravno, moj dečko, naravno. Boks, bitke, misija u džungli.." Poštanski znaci iščezli su s njegovog revera, a nepoznati muškarac sada je skroz u crvenom odijelu, s dugom bijelom bradom. "Stančo, donijela sam ti malo jabuke, da si osvježiš usta." Baka se pojavila s njegovih leđa, i primicala se s tri četvrtine jedne jabuke, jasno, sama je pojela jedan dio. "Bako, koliko puta sam ti rekao da ne ulaziš! Zar ne vidiš, da sviram!"- Stanimir podigne glas, i brzo spusti violinu, kako se ne bi vidjelo pod kojim je uglom svirao. "Dobro, dobro" reče baka, i izađe iz sobe na prstima, kako bi bila nezamjetna. "I, drži taj "grif" malo više"

Stanimir je mrzio jabuke, i što više su mu govorili koliko su korisne, toliko mu se njihov okus činio ispraznijim. Osim toga, osvježenje u ustima očito je bilo nešto što je osjetila jedino njega baka. Pred očima jabuka mu se pretvorila u tanku pizzu s puno šunke, žutim sirom i kiselim krastavcima. Majka je tvrdila kako je pizza štetna, jer začepljuje probavu, a i kobasica na vrhu jako je slana. Pravili su mu samo domaću pizzu, u kojoj je prevladavalo tijesto. Njegova dražesna pizza bila je najštetnija. Ispod zapečenog crvenog umaka vidjele su se malene gljive. Zatim, slika se širi, širi, pukne poput balona, i iznutra se pokaže jabuka. Stanimir ostavi violinu, i odgrize jedan komad. Bio je hladan i bijel poput uha mrtvaca. U tom trenutku ispred vrata se čulo koračanje i gunđanje njegovog oca. Stanimir skoči na noge i zgrabi violinu. Hitro je počeo Vivaldi. Majčin glas utopio se u zvucima violine, poslije je začuo brze korake. Vrata su se bučno otvorila.

"Zašto se praviš da sviraš! Zašto! Kada smo ušli začuh da nitko ne svira!"

"Baka mi je donijela jabuku- reče Stanimir i iznad violine otvori usta. Okolo kutnjaka još uvijek su bili bijeli komadići. Majka razočarano spusti glavu. Ispod obojene kose nazirale su se sijede. Nervoznim pokretom skine polo- majicu, i nabaci kućnu pletenu dolčevitu. Dok se presvlačila već po navici, uspjela je tjelesnim pokretima najdetaljnije izraziti kako se tada osjećala. Gnjev, sumnja, zašto se sve to događa meni, s čim sam to zaslužila. "Hajde hajde, predobro te poznam. Samo čekaš da mi izađemo. Baš da vidim do kuda si stigao! Eto, etide su neotvorene!"

Stanimir je stajao sa spuštenim ramenima i izbočenim trbuhom. Bilo je suvišno da kaže što bilo, zato što bi mu majka ionako izvrnula i zadnju riječ kako bi ju koristila za novi napad. Kružila je po sobi, kao da provjerava je li sve na mjestu. Časopis sa šarenim reklamama, slučajno je izvirio ispod njegove majice, iskliznuo i zatvorio se na podu. No, nedovoljno brzo.

"Video-igrice ha? To si gledao! Još uvijek nisi pročitao "Pod jarmom", a kako da i pročitaš, kad samo u reklame "zjapiš". To želiš u životu? To? To je tvoja velika ambicija? Nadvila se nad njega s velikim očima i stiskala ga za ramena. Otac se pojavio na vratima. Kao da je želio reći nešto, no brada mu zaustavi riječi. Kada je to vidjela, majka se odjednom omekša, ugasi, i opusti ruke. Uhvatila ju je volja za takvim uništavajućim gnjevom, da se prvo obrušila na nju samu. U trenutku zaboravi na svog sina, krene kao zombi prema vratima, i jako ih zalupi za sobom. S druge strane čuo se njezin falset.

"Kako si mogao reći Gocevi, da ću sudjelovati u projektu?" Sada će me otpisati, jer će pomisliti da sam Stankov čovjek! Eh, neka me vrag odnese..."

"Ali sama si im trebala prije ili kasnije reći. Takve stvari se znaju! Bolje od mene, nego... - gunđao je njegov umorni konferencijski bariton.

"Znat će se! Mjesta još uvijek nisu podijeljena! Moj muž! Vidjet ćeš tko će otići za tri mjeseca..

"Je li netko gladan? Stol je serviran.- oglasi se baka. Ili nije čula u što se upliće, ili je preuzela na sebe veliki rizik u nadi da će otkloniti svađu.

Stanimir podigne violinu i zasvira iz sveg srca. Tonovi su se prolijevali čisti i jasni, nekoliko teških ali kategorični kao nikad dosad. Skvičavi glasovi iz susjedne sobe utihnuli su, potonuli u valovima, i samo s vremena na vrijeme neki je ponovno uspio doći na površinu, ali tek toliko da si uzme zraka.

Stanimir je veslao kroz more zvukova, plutajući na violini. Valovi su postajali sve niži, sve polaganiji.

Gnjevan plač galeba s glasom njegove majke pokušao ga je savladati. Bio je preblizu, predaleko. Iz mora se izdignula jedna modra ruka s ručnim satom njegovog oca, i pokušala se uhvatiti za splav.

Stradimir ju poklopi s partiturom, i produži u čudne glatke vode dalekih zemalja.

 

 

© Kristin Dimitrova
© Nina Tomasevič, preveo sa bugarskog
=============================
© E-magazine LiterNet, 22.10.2010, № 10 (131)