LINGVOKULTUROLOŠKI ASPEKTI STUDIJA BALKANSKIH KULTURA

Cenka Ivanova

web

Evropsko iskustvo i evropski model susedskih odnosa, zasnovanih prvenstveno na ekonomskim programima i na društvenim projektima od uzajamnog interesa, a takođe i na multikulturalnosti koja je utemeljena u obrazovnim sistemima, pokazuje da je Balkanskom regionu potreban novi tip humanističkih studija na osnovnim ili na magistarskim specijalističkim programima, koji bi stavio akcente na uzajamno povezivanje i bolje upoznavanje, na dijalogičnost i kooperativnost.

Osim uopštenih stavova o filozofiji i koncipiranju studija balkanskih kultura, kao i o njihovim sadržajima, mora se razgovarati i o konkretnim postupcima. Moglo bi se razmatrati konstrujisanje nastavnog plana ili nastavnih planova, predmetni sadržaji sa unapred formulisanim akcentima vezanim za ključne pojmove kao što su interkulturalnost, multidisciplinarnost i slično. Koncepcija studija tog tipa podrazumeva uključivanje graničnih predmeta iz, recimo, socijalne istorije, međunarodnih ekonomskih i regionalnih političkih odnosa. Neophodno je odrediti mesto i međupredmetne veze komparativnih disciplina iz raznih oblasti društvenih i uopšte humanističkih nauka, gde bi morali biti prisutni sociolingvistika i/ili lingvokulturologija i, naravno, učenje jezika balkanskih naroda. Iznad tzv. bazičnog nivoa studija mogli bi se ponuditi profili usmereni na bilateralne specijalizacije - poslednje bi moglo biti deo magistarskog stepena studija.

Dakle, uopšteno posmatrano, ideja studija balkanskih kultura sadrži tri osnovne grupe problema: 1) programska koncepcija; 2) nastavnički kadar; 3) ciljne grupe studenata.

Pošto smo spomenuli osnovne akcente kod prve tačke, prelazimo na drugu tačku. Da bi se opravdali ime i sadržaj navedene ideje, trebalo bi da nastavnički kadar bude organizovan na principu domaćih i gostujućih profesora, pri čemu profesori sa strane treba da dolaze iz različitih, pretežno balkanskih, ali i iz evropskih akademskih centara. Tu se suočavamo sa grupom pitanja za rešavanje na čisto organizacionom planu kao što su smeštaj i plaćanje profesora sa strane. Međutim, po pitanju predavača postoje mnogo bitniji i izazovniji momenti kao što su jezik ili jezici predavanja i jezik/ jezici kojim se služe studenti, dakle, pretpostavljamo komunikacijski problem za koji treba naći adekvatna i konkretna za svaki slučaj ponaosob rešenja. Moramo imati u vidu još jednu realno postojeću činjenicu: na balkanskom ''terenu'' društvenih nauka postoje različite, čak i kontradiktorne interpretacije istih događaja ili činjenica i različiti predavači će pokazati različite stavove što bi trebalo biti deo filozofije studija - savladati iskustvo suočavanja sa drugom tačkom gledišta.

Kod tačke 3 moraju se precizirati ciljne grupe: iz kojih sredina će dolaziti zainteresovani za tu vrstu studija. Da li će to biti studenti iz zemlje domaćina ili iz regiona i zatim, koje profesije bi mogao obavljati diplomirani balkanolog? U svim zamišljenim situacijama ponovo iskrsavaju pitanja jezika nastave i komunikacija uopšte. Pojavljuje se još jedan veoma bitan problem, naime priznavanje stečene diplome ako je student sa strane i sinhronizacija procedure nostrifikacije diploma. Taj momenat u vezi je sa samom koncepcijom nastavnog plana koji bi morao biti izrađen po prihvaćenim standardima prouzrokovanim filozofijom Bolonjskog procesa kome se pridružila većina zemalja, ne samo sa teritorije EU. Ukazani pragmatični aspekti nama često izmiču ili se ne sećamo da ih uključimo još na početku sličnih diskusija pa se nakon puno govora i izlaganja suočavamo sa gomilom organizacionih problema, od kojih bi po mom mišljenju trebalo početi.

Mislim da je u našim akademskim sredinama aktuelan još jedan problem vezan za afirmaciju novonastalih ideja i/ili realizovanih projekata u široj javnosti. Verujem da će efekat našeg okruglog stola biti značajniji ako se stavovi različitih stručnjaka objave i na Internetu. Na planu regionalizma smatram takođe da bilo koji centar balkanskih studija ne bi mogao postići pravi rezultat bez saradnje i povezivanja sa već postojećim analognim centrima ili sa takvim koji tek treba da se osnuju u bliskoj budućnosti. U vezi s tim smatram da u kontekstu priprema za osnivanje studija balkanskih kultura treba formirati ekipu koja bi sakupila bazu podataka o analognim studijskim programima i strukturnim jedinicama koje ih obslužuju u zemljama balkanskog regiona, ali i na širem evrospkom prostoru. Moramo takođe imati u vidu da je već bilo više ili manje uspešnih pokušaja na nekim univerzitetima da se poslednji navedeni predlog ostvari. Moramo biti takođe unapred spremni da je ideja sama po sebi jako dobra, ali će zahtevati više uloženog napora od strane određene grupe angažovanih ljudi, što je i najteži deo projekta - naći ljude sa odgovarajućom stručnom spremom koji bi se dugoročno i konstantno angažovali na tom radu.

Budući da na ovom okruglom stolu svako učestvuje sa svojom vizijom o prezentovanoj ideji studija balkanskih kultura i sa svojim iskustvom i znanjem, osim stava po pitanjima opšteg karaktera, ja bih obratila pažnju da je neophodno u koncepciju sadržaja studija uključiti grupu predmeta pod uopštenim nazivom ''jezik i kultura susednog naroda''. Povod za ovaj moj stav jeste vlastito iskustvo kroz učešće i rad na interkulturnim projektima u dve susedne zemlje, u Bugarskoj i u Srbiji, radno mesto na Katedri za slavistiku na Univerzitetu u Velikom Trnovu gde predajem razne discipline iz predmeta srpski jezik bugarskim studentima, četvorogodišnji rad na Filozofskom fakultetu u Nišu kao lektor za bugarski jezik, zanimanja u vezi sa delatnostima Balkanističkog centra na Velikotrnovskom univerzitetu, angažovanje u organizaciji na početku srpsko-bugarskog poduhvata jedne od najbogatijih virtuelnih biblioteka na Internetu http://www.rastko.org.yu koja je povezana sa bugarskim partnerom https://liternet.bg. Autor sam već dva specijalizovana rečnika, srpsko-bugarskog i bugarsko-srpskog i dve monografije komparativnog tipa čiji su predmet srpsko-bugarski književnojezički i interkulturni kontakti.

U savremenom svetu globalizacije u skoro svim sferama čovekove delatnosti jezici zauzimaju posebno mesto. Razmena informacija nezamisliva je bez jezika. Najvažnija osobina današnjeg vremena jeste upravo komunikacija koja prevazilazi tradicionalne granice. Evropski principi o jedinstvenosti raznovrsnosti posebno skreću pažnju na kulturni dijalog, koji je nezamisliv bez posedovanja tzv. fonskih znanja koja su uključena u kriterijume vrednovanja jezičke kompetencije. Savremene promene i status jezika sa gledišta globalizacionih komunikacionih tendencija, ali i na planu regionalnih i međususedskih kontakata zahtevaju obnovljeni i kompleksniji prilaz jezicima kao bitan preduslov za sve ostale vrste komunikacija. U našoj savremenosti problem odnosa jezika i kulture se intenzivno razmatra i sa još jednog posebnog aspekta, u odnosu svoje - strano. U ovom slučaju se na jezik misli kao na instrument za grupnu stereotipizaciju ponašanja, kao sistem za kodiranje i prenos kulturno-semantičke informacije koja formira individualizaciju određenog društva (Hrolenko 2004: 16).

Fonska (pred)znanja (rus. фоновыe знания, engl. background knowledge, bug. фонови знания) se definišu kao difuzan sloj svesti, kao uzajamni odnos gramatike i logike, što iziskuje znanja jako širokog spektra¹. Ona obuhvataju nekoliko bliskih oblasti koje se na kraju objedinjuju oko jedne opšte formulacije da čisto jezička znanja nisu dovoljna za realizovanje pravog govornog čina sa nosiocima drugog jezika, za ''prevod'' kulture drugog preko umetničkog, publicističkog, ekonomskog, čak i administrativnog teksta. U većini slučajeva nosioci dvaju jezika ne bi se razumeli u potpunosti ako su formirali svoju ličnost i pogled na svet u različitim kulturnim sredinama. Sa sociološkog aspekta učesnici u govornom činu treba da imaju zajedničku socijalnu istoriju. Pod socijalnom istorijom čoveka podrazumevaju se one karakteristike koje su kod njega nastale kao rezultat vaspitanja unutar određene socijalne grupe ili šire - unutar određene jezičke zajednice (Vereščagin 1969: 13). Pod vaspitanjem se podrazumeva ponašanje čoveka, sistem vrednosti i pogled na svet, etički principi, smisao za lepo i najvažnije - veliki broj njegovih znanja o svetu i društvu. Ovaj aspekt sociokulturnog fona se dosta detaljno razmatra u teoriji prevođenja. U ovom slučaju se prevod ne shvata samo kao bukvalni rad nad konkretnim tekstom, već kao znanja i informacije koje nemaju spoljašnji jezički izraz u polaznom jeziku, a treba da budu ''utkane'' u jezik na koji se prevodi. Prevod je faktički konkretan postupak i akt razumevanja (eksplicitan ili implicitan) kulturne podloge. Poseban značaj pitanju koje se ovde razmatra daje i pretpostavka da adresat (čitalac, slušalac, gledalac koji ''konzumira'' informaciju prevedenu i prenesenu na njegov maternji jezik) upravo raspolaže manjim obimom fonskih znanja o drugome uopšte.

Sa ovog ugla su fonska znanja u obrazovnoj strategiji odvojena kao poseban predmet - lingvostranoznanje (rus. лингвострановедение). Ako pokušamo da nabrojimo šta se konkretno podrazumeva pod time, ispostaviće se da je to paleta znanja iz više oblasti vezanih za istoriju i kulturu određene etno-jezičke zajednice: oficijalni naziv države i državni simboli (zastava, grb, himna), geopolitički opis, etnički sastav, zvanični državni i tradicionalni svetski praznici i simbolični datumi, religija, tradicionalni verski praznici i običaji, najvažniji istorijski datumi i događaji, najvažnije geografske oblasti i najpoznatiji prirodni objekti (planine, reke, nizije i sl.), najveći i najznačajniji gradovi, turistički regioni i objekti značajni za istoriju i kulturu zemlje, poznate istorijske ličnosti, odlike tradicionalne kulture (folklor, muzički instrumenti itd.). Dalje, slede imena i najvažnija dela najznačajnijih pisaca, kompozitora različitih žanrova, umetnika; znanja o istaknutim muzičkim izvođačima, o stvaraocima, graditeljima i sl.; informisanost o dostignućima iz oblati pozorišta i bioskopa, sporta i turizma. Deo sociokulturne kompetencije jeste takođe poznavanje tradicionalnih jela i pića, predstava o ekonomskom statusu zemlje, o tradicionalnim izvoznim proizvodima, informisanost o mesnoj valuti. Tu spada i podgrupa koja uključuje jako specifične ''detalje'' iz svakodnevnog života u komunikacijama među pripadnicima određene kulture: ustaljene navike i govor tela - pozdravi i gestovi, ponašanje na javnim mestima i upotreba specijalnih izraza, opšteprihvaćene norme prilikom poslovnih i privatnih poseta, rodbinski odnosi, sistem vrednosti i etičko-kulturne norme, elementi civilizovanog života - higijena, navike u ishrani i slično. Mogli bismo još nastaviti ulazeći u detalje, ali i navedeni spisak dovoljan je da svako ko je pročitao prethodni pasus, proveri za sebe šta zna o bilo kojoj susednoj balkanskoj zemlji.

Dakle, ne treba zapostavljati ulogu jezika kao posrednika ali i kao ''prepreku'' za kulturni dijalog ako se dobro ne poznaju detelji, neophodni za to specifično kulturno prevođenje, za razumevanje i prihvatanje kulturnih specifičnosti drugih. Kada su u pitanju budući projekti regionalne saradnje, kultura će zauzimati posebno mesto upravo zbog istorijskih, socioloških i psiholoških predispozicija na ovom području gde još uvek postoji generacijski problem odnosa prema susedu. Moderne i dobro osmišljene studije balkanskih kultura sa znanjem i iskustvom nosilaca tih kultura mogu doprineti proširenju dobrih i plodnih ideja evropske integracije na balkanskim prostorima, ali bi doprinele da i nosioci drugih kultura popune i prošire svoja znanja o multikulturalnosti savremene evropske civilizacije.

БЕЛЕШКЕ

1. Jedna od najkraćih definicija glasi: "Pod fonskim znanjima se podrazumeva obostrano poznavanje realija od strane govornih lica i slušalaca i to je osnova jezičke komunikacije" (Ahmanova 1966: 98). U nešto široj varijanti to bi značilo da se različiti antropološki, sociološki, psiholingvistički i dr. problemi uvlače u oblast lingvistike. [обратно]

BIBLIOGRAFIJA

Ahmanova 1966: Ахманова, О. С. Словарь лингвистических терминов. Москва, 1966.

Vereščagin 1969: Верещагин, Е.М. Роль и место страноведения в практике преподавания русского языка как иностранного. // Роль и место страноведения в практике преподавания русского языка как иностранного. Москва, 1969.

Ivanova, Aleksić 1999: Иванова, Ц., Алексич, М. Сръбско-български тематичен речник. Лексикон на междуезиковите омоними и полисеми. Велико Търново, ПИК, 1999.

Ivanova 2003: Иванова, Ц. Щрихи към балканския Вавилон. Българско-сръбски книжовноезикови отношения ХVІІІ-ХІХ век. В. Търново: Унив. изд., 2003.

Ivanova 2004a: Иванова, Ц. Близки и различни. Южнославянски езикови проекции. Велико Търново, 2004.

Ivanova 2004b: Кулинарните недоразумения на сръбско-българската езикова граница. // Трапезата в културата на българи и сърби / Трпеза у култури Бугара и Срба (dvojezični zbornik). Ниш - Велико Търново: Университетско издателство “Св. св. Кирил и Методий”, 2004, с. 71-84. Също: Електронно списание LiterNet, 15.06.2004, № 6 (55) <https://liternet.bg/publish10/civanova/kulinarnite.htm> (02.03.2006).

Ivanova 2004c: За интеркултурните контакти и фоновите езикови знания. // Мост, списание за литература, изкуство, наука и обществени въпроси на българите в Югославия (Ниш), № 182-183, 2004, с. 176-200.

Ivanova 2004d: За българско-сръбския интеркултурен диалог и езиковите контакти. // Regionalni razvoj i integracija Balkana u strukture EU - balkanska raskršća i alternative. Niš: Filozofski fakultet - Institut za sociologiju, 2004, s. 461-473.

Ivanova, Vasić 2005: Иванова, Ц., Васич, Б. Българско-сръбски разговорник. Плевен: Gramma, 2005.

Pačev 1993: Пачев, А. Малка енциклопедия по социолингвистика. Плевен: Абагар, 1993.

Hrolenko 2004: Хроленко, А. Т. Основы лингвокультурологии. Москва: Наука, 2004.

© Ценка Иванова
=============================
© Електронно списание LiterNet, 02.03.2006, № 3 (76)

Публикацията е изказване от международна кръгла маса (2-3 декември 2005 г. във Философския факултет в Ниш), посветена на разисквания по идеята за основаване на специалност “Балкански култури” като регионален балкански университетски проект.