PLAVO

Silvija Tomova

web

Plavo, narančasto, sivo, crveno kao plamen, crno kao ugljen. I njezina plava haljina do sredine koljena, narukvica od starog srebra iznad lakta, bijele ljetne cipele. Njezine plave oči, koje je on nazivao ledenima.

I pogled koji ga sleđuje. On je prijatelj. Od djetinjstva. Poput onih ljudi koji zauvijek ostaju tamo. I rane na koljenima im nikad ne zarastaju. Dječak, koji naslanja bicikl na ogradu i pojuri loviti leptire. I kao da se to nikad nije dogodilo, a zapravo je uspomena. Nešto što ona ponekad sanja, a ponekad misli da ga je izmislila, da se nikad nije zbilo. I onaj dječak nije ovaj muškarac. Oči su mu boje lješnjaka, usne gorke poput badema. Koža mu je slana. Godine prije nego su se rastali i godine prije nego im je dijete progovorilo.

Narančasto, sivo, crveno kao plamen, crno kao ugljen. Dječak već govori, tijelo mu je duže i šire. Lice mu nije bebasto, oči mu nisu radoznale. A ona je sama. Dječak smeta, misli, bilo bi joj bolje da ga nema. A poslije odmahne oštro rukom da otjera tu misao. To je hereza, misli, ja ludim. Dječak je toliko lijep. Tada se pojavi drugi dječak. Viši, jači. Te dječake ljudi nazivaju muškarcima. Okruglasti oko struka, trokutasti u ramenima, s ledenim rukama, sigurnoga koraka. Muškarac koji je može zaštititi, i još jedan, koji protrne kad vidi svoj odraz u njezinim šarenicama. On joj se sviđa. Ona njemu također. Ona ga privlači, on je privlači. Njih dvoje se privlače i odbijaju poput magneta, kao da im je koža napunjena jednim te istim nabojem, koji žari zrak, širi prostor i na kraju prsne. On je nesiguran, ona mu se približava, stavlja ruku na njegove usne, raskopčava gumbe na njegovoj košulji, a on se pita hoće li se dobro pokazati, hoće li ga voljeti i slaboga. Poslije se ona misli što je to što im pretvara dodir u bol, on si pokušava predočiti budućnost - ali već bez nje.

Sivo, crveno kao plamen, crno kao ugljen. On je drugačiji. Visok kao motka, s bradom, s platnenom narukvicom, luckast. On joj govori nešto što ona ne razumije. Ali to što joj on govori je privlači. Ona mu vjeruje. On se zabavlja. Muči ju. Zove je na spoj, a ne grli je, naručuje joj piće, a on sam ne pije. Poziva je u šetnju, ali joj ne pruža ruku. On govori o Bogu, ali tako kao da Bog ne postoji. Ona mu pokušava pričati o drugom momku, o muškarcu poslije njega, ali prestaje jer će ga izgubiti. Hrli prema njemu, a koža joj se žari zbog dodira koji se nije dogodio. Leđa je bole, diže joj se tlak, srce joj bijesno tuče u rebrima. Osjeća se šuplje, osamljeno, poput osušene grane.

Crveno kao plamen, crno kao ugljen. On je drugačiji, ne nalikuje na njih. On je drugačiji. Krhak poput nje, osjetljiv poput nje. Ona ga gleda i nešto se u njoj preokrene. To je kamen odlomljen od visoke stijene. Ona poznaje tog muškarca. Viđala ga je prije.

Mimoilazili su se na ulici. On je njezina kopija. Iz pora mu izvire svjetlost, kovrča se pokraj njezinoga čela, opčinjava ju. Ne može ga se zasititi. On nje također. Razgovaraju, smiju se, sa strane nalikuju na blizance, simetrične, dio ogromnih pazli. On je drži za zglavak da ne poleti. Ona ga grli oko ramena da ga dostigne. On se ljubi vraški dobro, ona želi roditi dijete, koje njezina misao neće odbaciti. Osjeća dijete u svom trbuhu, tijelo joj se širi za embrion koji još nije začet. Ona mu spominje Boga, a on se smije jer je ona Bog. „Moj mali Božiću“ ili „Ah, ti, nestašni i podli vražićku“. Svemir smo, kaže ona, nas dvoje, dopuni on.

Noću im se čela dotiču, noge su im tople, oni se vole. On je profinjen, uredan, artističan i neobuzdan. Ona je poput karte po kojoj se kreće njegov život, biće mu diše punktirano i nema granica, nema oceana, zato što ocean - to si ti. Ako me netko upita što je to ljubav, odgovorit ću mu - to si ti. Ako me netko upita što si, odgovorit ću mu - sve. Riječi im ispunjavaju prostranstvo, njihova pluća, vene pulsiraju povrh brojčanika cijelih deset mjeseci.

Dok se ne pojavi ona. Druga. Koja je oduzela od njega, od nje, od njih. Druga, za čije postojanje nije bila sigurna, ali čiju je prisutnost osjećala. Žena koja ljubi njegove usne, ispija njegove sokove, krade njegovu snagu. I tada se embrion u njoj poče smanjivati. Čovjek kojeg nisu začeli se ljuti, nad njihovim glavama spustio se težak i siv zrak, izmorio ih je hladni vjetar teške tišine. Ona mu predloži da ode, on joj predloži da razmisli. Ona ga upita voli li je još, on joj odgovori da mu treba vremena. I vrijeme se pojavi poput munje koja im je pokidala sve zajedničke slike. Progorila ih.

Crno kao ugljen. Ona će se ispraviti. Evo sad će pokušati rukom doseći ovu čašu, punu hladne vode. Ponovno će se ispuniti životom. Impulsom. Crno kao ugljen, vruće kao kotao. Ona se guši - u snovima, u vlastitoj krvi, u trbuhu je reže, kosti joj škripe. Ona se guši od zraka, od sunca, od svega što je Bog stvorio. A planet se pustoši. Prsti joj trnu, koža joj je hladna. Gdje je dječak? Mora mu se vratiti, prihvatiti ga ponovno u svom mozgu, pustiti ga u svoje misli. Jedini život koji je proširivao njezino tijelo dok ne eksplodira i pretvori se u muškarca, višeg od nje, jačeg od nje. On će je čuvati, on će je spasiti.

Crno kao točka. Starost, on je negdje uokolo. U ovome gradu, na ovoj zemlji koja završava na kraju ove stranice i otamo počinje ništa. Jednostavno je. Nema druge, Bog je gluh i slijep i odavno je ostario. Točka. Crna, razumije se.

© Silvija Tomova
© Filip Kovačević, prijevod
=============================
© E-magazine LiterNet, 19.07.2008, № 7 (104)