Издателство
:. Издателство LiterNet  Електронни книги: Условия за публикуване
Медии
:. Електронно списание LiterNet  Електронно списание: Условия за публикуване
:. Електронно списание БЕЛ
:. Културни новини   Kултурни новини: условия за публикуване  Новини за култура: RSS абонамент!  Новини за култура във Facebook!  Новини за култура в Туитър
:. Книгомрежа  Анотации на нови книги: RSS абонамент!
Каталози
:. По дати : Октомври  Издателство & списание LiterNet - абонамент за нови публикации  Нови публикации на LiterNet във Facebook!  Нови публикации на LiterNet в Twitter!
:. Електронни книги
:. Раздели / Рубрики
:. Автори
:. Критика за авторите
Книжарници
:. Книжен пазар  Книжарница за стари книги Книжен пазар: нови книги  Стари и антикварни книги от Книжен пазар във Facebook Нови публикации на Книжен пазар в Twitter!
:. Книгосвят: сравни цени  Среавни цени с Книгосвят във Facebook!
:. Книги втора ръка  Книги за четене Варна
:. Bücher Amazon
:. Amazon Livres
Магазини и продукти
:. Fantasy & Science Fiction
:. Littérature sentimentale
Ресурси
:. Каталог за култура
:. Артзона
:. Образование по БЕЛ
За нас
:. Всичко за LiterNet
Настройки: Разшири Стесни | Уголеми Умали | Потъмни | Стандартни

GLUKOZA

Silvija Tomova

web

Koža im tamni. Od smeđe postaje zelena. Poslije se suši. Davi se. Prvo se javljaju plitke, a kasnije sve dublje bore. Tada ih više ne možeš lagano guliti. Nož klizi po kori i opire se o palac. Na njemu se pojavljuje dijagonalna krvava crta. Svakog tjedna ima sve više i više krumpira. Prvo su bili na balkonu. U najlonskim vrećama. Kasnije su se vreće pretvorile u hrpe, piramide, stigle su do vrata, nahrupile u sobu. Vjetar se noću igra njima. Zuji između krumpira. Stariji puštaju korijenje. Bijelo kao mlijeko. Čudnovato. Oporoga okusa. Korijenje ubija krumpire, izvire iz njih poput crva, krči si put kroz prostorije, zavlači se u hodnik. Kad staneš na njih, ispuštaju hrskave jecaje.

Krumpiri su njezini. One žene, presavijene napola. U crnoj, iznošenoj suknji, s crnim rupcem, podrapanim cipelama i tamnim pletenim puloverom. Tamara. Tamara donosi krumpire svaki tjedan. Kilogram ili dva. Daje ih Mariji. Iz zahvalnosti. Marija pak njeguje Joana. Joan je Tamarin sin. A krumpiri, koje ona donosi, svaki tjedan, svaki ponedjeljak u prozirnim najlonskim vrećama, su s polja Joanova oca. Gospodin ga je pozvao k sebi, govori Tamara. Onog dana, kada je moj sin, moj sinak stradao. Joan se zaletio prema vodi i ... oca je udarila kap. Srušio se. I ostavio nam je krumpire. Meni i Joanu. Sad nas gleda s neba. Redove krumpira, jesu li ih napale krumpirove zlatice, brine li se itko za njegove voćke. Posadio je jabuku i tko da sada bere plodove, Marija? Tko?

Pita se Tamara. Razgovara sa sobom, razgovara s Marijom, razgovara s Joanom, razgovara s nebom, i s mužem koji sjedi na oblacima i gleda svoj vrt. Svoje polje. Tu je lijepo, žele izgovoriti njegove usnice, lijepo je tu, lijepo je. No, riječi mu se pretvaraju u vjetar, koji pak donosi krumpirove zlatice, a one jedu krumpirovo lišće. S visine, vidi i Cigane koji kopaju po njegovu polju, vade krumpir..., koji sam ja sadio, s ove svoje dvije ruke... A Joan je nepokretan. Žive su mu samo oči. Tijelo mu je tanano, koža mu je siva, ruke su mu suhe. Iz noge su mu izvadili crve. Jednu šaku, Marija, iz mog sina. Bijele crve. Poput mamca. Mamca smrti, kaže Tamara i zjenice joj se rašire. Moj sinak, moj sinak, govori Tamara i među rebrima joj krv zapljuskuje srce, ljulja ga kao zvono među ramenima. A Marija sjedi na stolcu nasuprot nje i sluša. Čuje kako korijenje krumpira puže po podu, zatim po zidovima, dolazi do prozora, isprepliće se kao prsti dojenčeta ispred svjetla i u ovu kuću navire mrak s mirisom zemlje, prašine, sunca i suhog vjetra. Joan se survao u provaliju. U jednom se trenutku, ispred njega otvorilo prostranstvo i, zarivši mu zube u kralježnicu, pregrizlo je. Udar je bio trenutačan, a onda je voda preuzela njegovo biće. Poslije toga su nečije ruke pridigle to tijelo strgano napola, dok mu je svijest lebdjela. Tamo, gdje su iza vrata Raja i Pakla svi virovi duboki, svaka voda je dobar domaćin, a pijesak je tako duboko. Oči dječaka uperene su u strop. Na lijevoj je strani paučina. Na njoj su dvije crne točke. Muhe. Joan zamišlja paukove pipke, njegove oštre zube koji se zabijaju u još žive muhe. Štoviše, vrškom jezika osjeća njihov okus. Života. Bjelanjka. Probadanja. Pokreta. Kad zatvori oči, Joan vidi pauka kako se spušta do njegovog kreveta, proteže svoje pipke prema njegovim očima... Taj košmar ne može prisiliti njegovo tijelo da se pokrene. Ništa ga ne bi moglo prisiliti.

Samo je Bog u stanju napraviti nešto, govori Tamara Mariji, samo Bog može pomoći mome sinu. Mojem sinku, govori Tamara, dok se nadnosi nad korijenje krumpira i dok joj prašnjave ruke traže kvrge. I ove godine ste uništili krumpire, vrag da vas nosi... govori Tamara i križa se. I moli Boga da joj oprosti sve grijehe. Jesam li ja grješna, Gospodine?, pita se noću Tamara. Noću, kad ostane sama. Sama s Gospodinom, koji ju gleda s druge strane oblaka. Da je barem mene uzeo! I ne poseži za mojim sinom... Pozvao si mu oca, zar ne? Zatim Tamara prestaje. Boji se svojih riječi. Onih koje su izgovorile njezine usne. I tad jedna druga Tamara napušta te usne, ta sjećanja, to tijelo, tu sobu. Druga Tamara je naprosto sjena, ali njezina se prisutnost osjeća u cijeloj sobi. Njezine molitve, tihi, monotoni glas. Molitva za bolesnog, molitva za zatvorenike, molitva za siročad, molitva za... Toliki ljudi pate, zar ne, Marija, pita Tamara. A Marija ju jednostavno sluša. Ne zna što je to patnja. Tamara, pretjeruješ, misli si Marija. Ne smije to izgovoriti. I prestani se moliti noću, dok ja spavam. Želi joj reći još toga. Čujem te. Čujem te kako frfljaš, tutnjiš, režiš, cmoljiš, vičeš, jadaš se. I tada želim ući u tvoju sobu, izbaciti sve vreće s balkona, pružiti svoje ruke prema tvojoj šiji, i stiskati, stiskati, stiskati. Sve dok i posljednja molitva ne iščezne s tvojih usana i... Marija se strese. Ustaje od stola. Zatvara za sobom vrata i križa se. Ona ne želi gušiti Tamaru. Želi je zagrliti, umiriti. Želi zagrliti i Joana. Njegovo sasušeno, ostarjelo tijelo, koje miriše na gnoj i bolnicu, na zavoje natopljene znojem i na miomiris meda koji dopire s vrška igle. Glukoza. Bjelanjak. Glukoza. To je okus života, misli Joan. I kasnije Tamari: ne plači! Ne Joane, ne plačem... Tamara plače. Opet. Bez tona.

Marija osjeća klijanje krumpira u nosnicama, sinusima, dušniku, plućima. Duša mi je potonula u prah zbog tvojih krumpira Tamara, kaže Marija. Uzmi si svoje krumpire i nosi se odavde. Ne želim te više vidjeti. Uzmi si natrag priču. Polje, krumpire, posađenu jabuku. Inače... inače što? Pita se Marija. Što? Potjerat ćeš me, počinje plakati Tamara, izbacit ćeš me? I produžava zadnji slog sve dok ne postane histerična. Raširenih očiju, drhtavim prstima, presavijena napola. Gospodin će te nagraditi, urliče Tamara. Nagradit će te! I kasnije tiho dodaje - oprosti mi, Gospode, što osuđujem, robinja tvoja, vječno tvoja robinja.

Marija tjera Tamaru od sebe. Gura je. I osjeća, pod svojim dlanovima, da je Tamarino tijelo suho i lagano kao papir. Kao Joanova koža, kao njegove tanke, krhke kosti. Kao njegov glas, koji mu jedva izlazi iz grla, kao njegovo disanje pod težinom nepokretnog tijela. I prije nego što gurne Tamaru prema stubama, Marija pomišlja na to da oni ne postoje. Ta dva tijela. Ta majka i taj dječak. Oni su iluzija. Eto, sad će ispariti. Kao san. Kao mrak proboden prvom zrakom sunca. Kao... kao? Ti si anđeo, Marija, i Gospodin će te nagraditi, viče Tamara. Ti si anđeo, Marija... Ruke žena se isprepliću, tijela im se približavaju jedno drugome, lica im se slijevaju.

Pauk se spušta na Joanovo lice i zaustavlja svoj pogled u njegovu.

Molitva za zatvorenika, molitva za siroče, molitva za iscjeljenje. Molitva za zatvorenika, molitva za siroče, molitva za iscjeljenje. Molitva za...

 

 

© Silvija Tomova
© Karolina Ferlindeš, prijevod
=============================
© E-magazine LiterNet, 19.07.2008, № 7 (104)