TVRĐAVE

web

Ne smemo se sretati.
Ne smemo se gledati.
Ne smemo progovarati.

Povuku nas namah koraci,
ali se skamene na pola puta.
Nađu se zenice,
ali skrenu munjevito.
Zapale se u srcu reči,
stignu do usana
i ugase se.

Sami smo zidove tvrđava podigli,
od minulih,
neponištenih godina,
od ljubavi,
od neuspeha,
od života
i sudbine
nama dragih,
voljenih ljudi.
Nesavladive tvrđave.

A u tajanstvenim vodama misli
ruke nam se,
poput davljenika,
dotiču
i malaksavaju,
kako bi se bar vrhovima prstiju
pipnule.

Usne ćute.
Ćute da ne slažu.

I oboje se u svoju tvrđavu
zatvaramo.